p. Danijel Koraca mlada misa
+ p. Danijel Koraca DI
Moja životna priča započinje 24. travnja 1978. kada sam, zahvaljujući ljubavi svojih roditelja, sada već pokojnoga Ivana i Dragice, ugledao svjetlo dana u najdražoj Rijeci, kako kaže pjesma.
Nekoliko godina nakon mene došla je i sestra Denis. Svoje sam djetinjstvo proživio na Zametu. Živjelo smo zajedno s nonotom i nonom, samo nekoliko minuta od najdraže mi crkve, u ulici Bože Vidasa na broju 15. Spletom okolnosti osnovnu školu sam završio na Kantridi. Bio sam kao i svi moji vršnjaci, ponekad dobar, a ponekad nestašan. Nisam se previše razlikovao od svoje generacije, osim što sam pripadao skupini od nas nekoliko koji su išli u crkvu. S radošću se sjećam svoga prvog svjesna prisustvovanja misi. Otac me je držao u naručju, a dječji zbor je pjevao pjesmu “Kriste, ta ljubav tvoja nema kraja, nema broja“, ovaj tako jednostavan tekst, koji izražava najveću istinu naše vjere, savršeno odgovara uz raširene ruke Kristova kipa koji se nalazi u prostoru svetišta naše crkve. Te su mi se riječi duboko usjekle u pamćenje, kao i prvi dan na vjeronauku. Nona me dovela u župnu kuću. Vrata nam je otvorio tadašnji župnik p. Ante Vukoja, SJ. Imao je pregaču na sebi i šalio se da je nosi da mu lopta ne prođe između nogu dok brani. I od toga dana redovito sam dolazio na vjeronauk i misu. Nakon prve pričesti počeo sam i ministrirati. Tako bezbrižno živeći s određenim planovima za budućnost jednoga mi dana na pamet dođe misao da bih želio biti svećenik. Nisam o tome nikome govorio. Počeo sam odvagivati razloge za i protiv, kasnije sam naučio da se to zove duhovno rasuđivanje. I koliko god ja našao razloga protiv, ta me želja nije ostavljala na miru. I tako je došao kraj osmoga razreda. Trebalo se izjasniti što dalje. „Ja želim biti svećenik“, rekao sam svojima. Malo ih je to iznenadilo budući da o tome nisam nikada govorio. Pokušali su me odgovoriti: „Možda je još prerano. Upiši gimnaziju u Rijeci pa ako onda budeš htio…“ itd. No, ja nisam odustajao. „Ako je to ono što želiš“, rekao je otac, „odi.“ I tako završih na Fratrovcu u isusovačkom sjemeništu, a pohađao sam Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Šalati. Nakon sjemeništa stupio sam u novicijat Družbe Isusove u Splitu, koji traje dvije godine, nakon toga dvogodišnji studij filozofije na Jordanovcu. Zatim je slijedio magisterij, dvije godine prakse u nekim poslovima koje obavlja Družba. Ja sam bio poslan u Sarajevo gdje sam većinu svog vremena radio u Isusovačkoj službi za izbjeglice (Jesuit Refugee Service) vodeći programe pomoći djeci i starijim osobama žrtvama mina. Uz to bilo je i drugih dužnosti kao što je predavanja vjeronauka, vođenja zbora mladih, briga oko liturgije, nabavka za kuću itd. Nakon obavljenog razdoblja „kušnje“ vratio sam se u Zagreb na studij teologije. Na početku četvrte godine teologije po polaganju ruku mons. Valentina Pozaića, pomoćnoga biskupa zagrebačkoga, zaređen sam za đakona, bilo je to 5. listopada 2006. u crkvi Bezgrješnog Srca Marijina na Jordanovcu. Nakon završenog studija teologije za svećenika me je zaredio nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić u Zagrebačkoj katedrali 23. lipnja 2007. Moje prve godine svećeništva također su vezane uz Zagreb, točnije uz župu i baziliku Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, gdje sam obavljao službu župnog vikara i duhovnika Akademskog zbora „Palma“. Od jeseni 2009. nalazim se u Rimu na poslijediplomskom studiju liturgike.
Razmišljajući o događajima svoga života i pokušavajući ih sročiti u ovaj tekst u sjećanje mi dolaze svi dragi ljudi koji su me pratili na mome putu i na određeni način bili mi poticaj da na njemu ustrajem. Prije svega naši župnici i kapelani, počevši od prve dvojice kojih se sjećam, p. Ante Vukoja i p. Stjepan Harjač, zatim p. Tomo Slokar i p. Jerko Šimić, pa p. Izidor Jedvaj i p. Mirko Vukoja, koji su ostavili najdublji trag uz br. Franju. No, nisu samo oni zaslužni, niti se samo njih sjećam. Tu je zapravo cijela naša župna zajednica, zajednica koja je živa i koja je svjesna da joj za njezin život trebaju svećenici. Sigurno je to razlog što je upravo zametska župna zajednica najdarežljivija duhovnim zvanjima u Rijeci. U takvoj župnoj zajednici svećenik pronalazi smisao i potporu svojega predanja Gospodinu.
Dana 20.10.2015, Gospodin je pozvao k sebi našeg dragog patra Danijela Koracu SJ. Preminuo je oko 12 sati u Zagrebu od posljedica srčanog udara! Dragi Danijel, zagovaraj svoju i našu župu Zamet, i izmoli si nasljednika! Hvala ti za tvoju ljubav! Tvoji Zamećani
Slike sa mlade mise 2007 g.
