Sunčica Kunić

 

Sunčica Kunić - prvi zavjeti 2013

Sunčica Kunić – prvi zavjeti 2013

 

Privremeni zavjeti sestre Sunčice Kunić
na blagdan Velike Gospe 2013.

Blagdan Velike Gospe ove godine Zamećanima će ostati posebno urezan u srca. Naša draga Sunčica Kunić 15.08.2013. položila je u Zagrebu u salezijanskoj crkvi sv. Ivana Bosca svoje prve zavjete. Ono što se taj dan događalo, svu radost i mir u srcu kojeg smo osjećali, teško je opisati riječima.

 


Mi mladi iz župe Srca Isusova na Zametu, bili smo uz Sunčicu u vrijeme kada je primila Gospodinov poziv na redovništvo, a naša povezanost u molitvi nastavila se i kroz četiri godine njezine formacije u Zagrebu. A nakon te pripreme, kad je došlo vrijeme polaganja privremenih zavjeta, s velikom radošću smo otputovali u Zagreb kako bismo bili uz nju na taj važan dan. Pjesmom smo animirali Svetu Misu uz sestre klanjateljice Krvi Kristove i župni zbor. Misno slavlje je predvodio njen duhovnik vlč. Zubović, a  koncelebrirao je i pater Antun Volenik koji ju je otpratio u samostan 2009 g., a s kojim smo posebno povezani jer je bio kapelan na Zametu, pa nas je i taj susret obradovao.
Polaganje zavjeta kojim je Sunčica postala sestra klanjateljica Krvi Kristove bilo je stvarno dirljivo, i u očima svih uzvanika caklile su se suze radosnice. Kao vidljive znakove pripadnosti obitelji sestara klanjateljica Krvi Kristove, sestra Sunčica je dobila koprenu te lančić koji predstavlja Srce našeg Gospodina. Teško je ne primjetiti kako je upravo Srce Isusovo na poseban način pratilo Sunčicu na dosadašnjem putu: od župe Srca Isusova na Zametu, preko formacije u samostanu Srca Isusova u Podsusedu, do znaka koji će na tom lančiću nositi cijeli život kao časna sestra.
Nakon Svete Mise, slavlje se nastavilo na zajedničkom ručku, gdje također nije nedostajalo radosti i pjesme. Dobar tek su pratile tri gitare i pjesme po želji naše sestre Sunčice, a i sve ostale sestre su se rasplesale, te prenijele dobro raspoloženje na sve goste.
Zahvalni smo Bogu što nam je omogućio da ovaj dan proslavimo s našom Sunčicom, i što nam je po njezinim zavjetima udijelio tolike milosti. Vraćajući se u Rijeku, svi smo mogli osjetiti ispunjenost Duhom Svetim i prisutstvo naše Majke Marije Na Nebo Uznesene, a pjesma nije prestajala cijelim putem. Taj dan je na nas djelovao kao duhovna obnova ili hodočašće, i s velikom zahvalnošću Gospodinu želimo sve primljene blagoslove i milosti iz naših srca pretočiti u svakodnevicu na slavu Presvetog Srca!

U ime 15-tak mladih,
Ana-Maria Ožanić i Nikolina Banić

 

PISMO s. Sunčice ZKŽ-ovcima:

 

Dragi moji ZKŽ-ovci!

Pišem Vam radosna što mogu ovo podijeliti s Vama..

Rođena sam u Rijeci 31.12. 1983. godine od tate Đure i mame Jadranke sad nažalost pokojne. Tri godine nakon dobila sam i brata Radovana, a život prije ulaska u samostan provela sam u Matuljima sa svojom obitelji. Od malih nogu sam primila puno toga od svojih roditelja što je oblikovalo mene kao osobu, moje stavove, pogled na svijet.

 

Na prvom mjestu tu je ljubav, empatija, „oko“ za uočiti potrebu, biti blizu… Nismo do moga rođenja bili kršćani, režim u kojem su odrastali moji roditelji napravio je svoje, no zanimljiva se Božja igra poigrala i proslavila i u životu moje obitelji.  U obitelji tata je jedini koji je bio kršten. . Kako je malo po malo Bog ulazio u naše živote kao da je ono što smo živjeli i prije dobilo svoje ime i prezime, identitet- kršćanski.  Brat i ja kršteni smo u 3. razredu osnovne, kasnije je kršena i moja mama i moji su se roditelji i sakramentalno vjenčali nakon mnogo godina civilnog braka. Majka je bila taj pokretač, žena iznimno jake, a opet toliko jednostavne vjere, toliko otvorena, iskrena, veliki mi je uzor sveto proživljenog života. Ona je uistinu voljela Boga.  Umrla je od karcinoma, no kroz svu tu bolest pokazala se kao ona kojoj je i koja je Bogu toliko blizu i to je ono što nas je sve hrabrilo, to je jedno od najsnažnijih iskustava Boga u životu moje obitelji.

Ja sam uz Crkvu još od osnovne škole.  Najprije preko susreta mladih u mojoj rodnoj župi Krista Kralja u Matuljima . Okupljala se grupica mladih, molili smo , pjevali, raspravljali, onako pravo mladenački. Počeli su tada i susreti mladih na razini Hrvatske, onog kojih mi je onaj u Osijeku koji je bio prvi,a  još je živo prisutan. . Po završetku osnovne škole upisala sam srednju medicinsku školu u Rijeci gdje nas je dočekala naša vjeroučiteljica Ines Turković koja je mnoge od nas dovela na neki način do iskustva Boga koji je stvaran, živ… Išle smo tada na duhovne obnove kod sestara Milosrdnica u Kresnikovu, zatim u Tabor kod Fra Zvjezdana, Međugorje…Počeli smo tada i otkrivati ljepotu i dubinu molitve, često smo odlazili u zavjetnu kapelicu na Trsatu i s tolikom vjerom molili i ostavljali našoj Majci Trsata nebrojene zamolbe u bilježnice u zavjetnoj kapeli…Molili smo s pravom vjerom, a i bilo je uslišanja .  Počela sam tada toliko slobodno, transparentno i neopterećeno redati molitvene nakane, otkrila sam ljepotu i odgovore na neka moja traženja u Sv. Pismu, otkrila knjižicu Nasljeduj Krista,sakramentalni život i njegovu istinsku snagu,  Euharistijsko Klanjanje… Sve su to bili sitni koraci koji su obilježili moju inače najnormalniju svakodnevicu, uz prve ljubavi i prve ozbiljne veze, izlaske, ljetovanja, zimovanja…Pri kraju srednje škole završila sam i školu glume u Ri teatru pa sam počela u župi u Matuljima voditi dramsku družinu , s djecom iz osnovne škole. Po završetku srednje škole upisala sam na Učiteljskom fakultetu studij razredne nastave. Ondje sam malo po malo izučila klavir, pa sam se optimistično upustila , budući je manjkalo sviračica, u sviranje u Crkvi i animiranje sv. Mise, najprije je to bio dječji zbor, a poslije i nešto stariji. U mojoj župi više nije bilo zajednice mladih, no kako sam bila na fakultetu u Rijeci, uvijek pronađeš negdje mjesto gdje je klanjanje, gdje se okupljaju mladi.. U to vrijeme mi se pružila prilika da 2005. godine sudjelujem u Kolnu na svjetskom susretu mladih s papom Benediktom XVI. Bilo je to dragocjeno iskustvo u traženju moga puta i uvertira u ono što je slijedilo, a to je hodočašće Zamećana u Međugorje na koje sam ja sasvim slučajno „upala“ zahvaljujući mojoj dragoj prijateljici Lidiji. ..i tu ulaze Zamećani u moj život…sve ostalo je povijest…?  Ondje sam upoznala mlade ljude  koji su brzo postali dio mene ali i ja dio njih. Malo po malo postali smo i prijatelji. Kroz zajedničke susrete ZKŽ-a i druženja zajedno smo rasli, a to smo mogli jer smo bili i jesmo povezani u Kristu i njegovoj ljubavi. Otkrivajući međusobno svoje težnje, očekivanja, strahove, iskustva, osobne povijesti, produbljivao se naš odnos i međusobno smo se nosili.
Tada je došlo i to ljeto 2008. kad smo krenuli na Mladifest u Međugorje. Iako se u meni i prije znala pojaviti želja za posvećenim životom, vješto sam je i mudro izbjegavala pravdajući da sam si sve to umislila, da se želim negdje sakriti od života. No, toga ljeta u dubini moga bića dogodilo se nešto novo, nešto toliko snažno i jasno, sigurno, a opet s druge starane zbunjujuće… stvarnost, koju je teško opisati, ali koja me je svu nadilazila. Osjetila sam da je On moj Gospodin i da Bog želi mene za sebe, želi da surađujemo za Kraljevstvo, osjetila sam, iako je to bilo možda i van dometa emocija i u svemu tome bojala sam se vlastite krhkosti, svojih granica i same te spoznaje.  Bila je to novost, koja je postala dio mene.. budila bih se i lijegala s mišlju na to.. na to da želim da mi Krist bude moja najveća i jedina radost.  No, bilo je pitanje kuda? Kako to reći obitelji? Prijateljima… Na fakultetu su mi ostala još dva ispita i diplomski, no to je bio najmanji problem. Onda sam skupljala hrabrosti, kući to rekla onako spontano i nisu me moji baš ni preozbiljno shvaćali. Tada sam rekla i moj tadašnjem župniku vlč. Ivi Mičiću, pa onda i našem dobrom p. Tuni (Antunu Voleniku) koji nas je tada duhovno pratio na Zametu.  U svojem premišljanju jednog sam dana rekla Bogu: „Ovako, ako ti hoćeš da ja odem, eto.. daj da sve na van bude kao i prije, da se to ne vidi previše da sve bude normalno…“ i tako je i bilo, ja nastavila s polaganjem ispita, pisanjem diplomskog, susretima, samo se tu još javila potreba za svakodnevnom Euharistijom, Časoslovom, razmatranjem Božje riječi, subotnje sam večeri već neko vrijeme umjesto izlazaka provodila u prihvatilištu za beskućnike, tako da to sve i nije izgledalo toliko čudno okolini. P. Tuna tada mi je predložio da obavim i duhovne vježbe i kroz njih razlikovanje. To je bio pravi potez u pravo vrijeme. Kroz DV me vodo p. Mirko Nikolić, bilo je to snažno vrijeme, a na te se bilješke i danas često vraćam.
Malo nakon DV otišla sam na iskustvo u samostan sestara Klanajteljica Krvi Kristove koje sam slučajno susrela, a prije nisam baš ništa o njima znala.  Ono što je sigurno jest to da sam, kad sam prvi put došla kod njih znala da je to to, da je to gdje me Bog želi. Tu sam osjetila kako me baš svu nadišao, moju logiku, moja očekivanja, baš sve i osjetila sam da hoće da mu služim u toj zajednici poklonstvene i otkupljujuće Ljubavi, a kojoj je cilj, kako naša utemeljiteljica Sv. Maria De Mattias kaže: „Svima objaviti ljubav i nježnost Raspetog Isusa!“  Kad sam se vratila kući bilo je mojima malo sve to neočekivano, bilo im je i teško prihvatiti, no…20. lipnja sam diplomirala , a 20. kolovoza 2009. ušla u Zajednicu kao kandidatica i započela redovničku formaciju. Iako se tata bunio i protestirao i rekao da me neće posjećivati, došao je prošlu jesen u novicijat u Zagreb, a i prije toga primio sestre u kući i moram vam reći da su mu se svidjele. Sada se nalazim u trećoj fazi formacije, novicijatu i pripremam se za polaganje 1. redovničkih zavjeta koje bi trebala položiti u kolovozu.  Dobrom Bogu sam neizmjerno zahvalna na svemu što mi je dao, pa i oduzeo, na njegovoj strpljivosti, obzirnosti i ljubavi, no i na njegovoj obrnutoj logici koja traži bezuvjetno predanje. Zahvalna sam mu na dragoj družbi Klanjateljica koja je postala moja obitelj. Zahvaljujem Bogu svaki dan i na vama dragi zamećani, vraćam se često na naše dane odrastanja, na naše visoke ideale, na hrabru želju za Kristom, na one divne krunice koje smo nebrojeno puta molili uz more, na tome što smo u našim susretima bili toliko otvoreni, što smo uistinu dali si međusobno konzumirati ono najvrjednije u nama – iskustvo Boga koji je živi i koji kao takav liječi rane, otklanja strah i samoosuđivanje, daje uvijek novi polet u nadi i ljubavi…

Nosi Vas sve u srcu i molitvama vaša Sunčica!

 

Zagreb, 8.4.2013

 

Nekoliko sličica:

 

Sunčica Kunić - prvi zavjeti 2013-misa

Sunčica Kunić – prvi zavjeti 2013-misa

 

Sunčica Kunić - prvi zavjeti 2013-pjesma

Sunčica Kunić – prvi zavjeti 2013-pjesma

Sunčica Kunić - prvi zavjeti 2013

Sunčica Kunić – prvi zavjeti 2013

 

damijansrdoc's Suncica_Kunic 2011 album on Photobucket