Pripravna molitva: molimo milost u Boga da sve moje nakane, čini i djela budu upravljena čisto i potpuno na službu i proslavu njegova Božanskog Veličanstva. Molimo Gospodina da nam da milost jakosti da budemo spremni žrtvovati ono najdraže iz ljubavi prema njemu i on će to blagosloviti, i taj blagoslov će biti prevelik ne samo za nas nego i za sve naše.
Tekst za meditaciju: Knjiga Postanka 43,1-34.
Prva točka: Prije ili kasnije život nas prisiljava da se suočimo sa žrtvom. Žrtva je neizbježna, možemo je pokušati ignorirati, ali glad za Bogom traži od nas još veće žrtve. Jakov ne želi žrtvovati svoga sina Benjamina, boji se ali mu ne preostaje drugo nego da žrtvuje svoga sina kako bi dobili hrana ili će žrtvovati čitav narod koji je proizašao iz njega. Jakov popušta i dopušta da Benjamin pođe s njima. A svoju žrtvu predaje u ruke svemoćnog Boga, El Šadaj. Možda je to najbolja odluka koju je donio, možda je to najbolja odluka koju mi možemo donijeti? – Strašna glad pritisla zemlju. Kad su pojeli hranu koju bijahu donijeli iz Egipta, njihov im otac reče: “Idite opet i nabavite nam malo hrane.” Nato će mu Juda: “Onaj nam je čovjek jasno rekao: `Ne smijete preda me ako vaš brat ne bude s vama.` Ako si, dakle, voljan s nama poslati našega brata, mi ćemo otići dolje i kupit ćemo ti žita. Ali ako njega ne pustiš s nama, onda mi tamo i ne idemo, jer nam je onaj zaprijetio: `Ne smijete preda me ako vaš brat ne bude s vama.`” “Zašto ste mi”, zapita Izrael, “nanijeli jad rekavši onom čovjeku da imate još jednoga brata?” Oni odgovore: “Čovjek nas je neprestano zapitkivao o nama i o našoj obitelji: `Je li vam još živ otac? Imate li još kojega brata?` Mi smo mu odgovarali na pitanja. Kako smo mogli znati da će reći : `Dovedite svoga brata!`” Potom Juda reče svome ocu Izraelu: “Pusti dječaka sa mnom pa da se dignemo i krenemo; tako ćemo preživjeti, a ne pomrijeti, i mi, i ti, i naša djeca. Ja za nj jamčim; mene drži odgovornim za nj. Ako ga tebi ne vratim i preda te ga ne dovedem, bit ću ti kriv svega vijeka. Ta da nismo toliko oklijevali, mogli smo se već i dvaput vratiti.” Njihov otac Izrael reče im: “Kad je tako, neka bude, ali učinite ovo: metnite u torbe najbiranijih proizvoda ove zemlje i ponesite na dar onom čovjeku: nešto balzama, nešto meda i mirodija, mirisne smole, pa lješnjaka i badema. Sa sobom uzmite dvostruko novaca, jer treba vratiti novac koji ste našli u grlima svojih vreća. Možda je ono bila zabuna. Uzmite svoga brata pa se opet zaputite onom čovjeku. Neka Bog Svemogući, El Šadaj, potakne onog čovjeka na milosrđe prema nama te vam pusti i drugoga brata i Benjamina. A ja, moram li bez djece ostati, neka ostanem.” Uzmu ljudi darove; uzmu sa sobom dvostruko novaca, povedu Benjamina te siđu u Egipat i stupe pred Josipa.
Druga točka: Braća se još uvijek boje Josipa, jer ne znaju tko je on. I ne misle kako ih je Bog stavio na kušnju. Ne pokušavaju poniziti se pred njim,nego pokušavaju kupiti naklonost čovjeka kod kojega su došli. Ali Josip ih smiruje i na neki način otkriva samoga sebe kad kaže da se Bog njihova oca brine za njih. Zato u kušnjama treba da se ponizimo i prepustimo Božjem vodstvu. – Kad Josip ugleda s njima Benjamina, reče upravitelju svoga kućanstva: “Odvedi ljude u kuću, zakolji jedno živinče i pripremi, jer će ovi ljudi blagovati sa mnom o podne!” Čovjek učini kako je Josip rekao i povede ljude u Josipov dom. Ljudi se pobojaše kad su bili povedeni u dom Josipov te rekoše: “Zbog novca koji se našao u našim vrećama prvi put vode nas unutra tako da nas napadnu i zajedno s našom magaradi uzmu za robove.” Stoga se primaknu upravitelju Josipova doma te mu, na ulazu u kuću, reknu: “Oprosti, gospodaru! Mi smo i prije jednom dolazili da nabavimo hrane; i kad smo stigli na prenoćište i otvorili svoje vreće, a to novac svakoga od nas ozgo u njegovoj vreći, naš novac, ista svota. Sad smo ga donijeli sa sobom. A ponijeli smo i drugog novca da kupimo hrane. Mi ne znamo tko nam je stavio novac u naše vreće.” “Budite mirni”, reče im on. “Ne bojte se! Bog vaš i Bog vašega oca stavio je blago u vaše vreće. Vaš je novac k meni stigao.” Potom im izvede Šimuna.
Treća točka: Braća padaju na koljena pred Josipom ne znajući kome se klanjaju. Josip se još uvijek pretvara da ih ne poznaje, ali u susretu s bratom Benjaminom ne može više suzdržati svoje osjećaje. I tek kad se isplakao vratio se među braću. Tek kad su se ponizili pred Josipom braća zaslužuju nagradu i mogu sjesti za njegov stol. Stol i ručak predstavlja intimno zajedništvo, i podsjeća nas na ono zajedništvo na koje i nas poziva Bog. – Čovjek zatim uvede ljude u Josipovu kuću; dade im vode da operu noge, a njihovoj magaradi baci piće. Potom priprave oni svoje darove za dolazak Josipov o podne, jer su čuli da će ondje ručati. Kad je Josip došao u kuću, dadu mu darove koje su sa sobom donijeli i do zemlje mu se poklone. Upita ih on za zdravlje te će dalje: “A je li dobro vaš stari otac o kome ste mi govorili? Je li još dobra zdravlja?” “Sluga tvoj, otac naš, dobro je i još je dobra zdravlja”, odgovore i duboko se naklone iskazujući poštovanje. Podigavši svoje oči, Josip opazi svoga brata Benjamina – sina svoje majke _te upita: “Je li ovo vaš najmlađi brat o kome ste mi govorili?” Onda nastavi: “Bog ti bio milostiv, sine moj!” Josip se poslije toga požuri van jer mu se srce uzbudilo zbog brata; bilo mu je da zaplače. Uđe u jednu sobu i tu se isplaka. Onda opere lice, ponovo se javi i, svladavajući se, naredi: “Poslužite ručak!” Staviše njemu napose, njima napose, a napose opet Egipćanima koji su s njim jeli. Egipćani ne bi mogli jesti s Hebrejima, jer bi to Egipćanima bilo odvratno. I kad posjedaše pred njim, najstariji prema starosti svojoj, a najmlađi prema mladosti svojoj, samo se zgledahu. I naređivaše on da jela ispred njega nose njima, a obrok Benjaminov bijaše pet puta veći od svih ostalih. I pili su i gostili se s njim.
Na kraju meditacije: Završiti sa molitvom “Oče naš”!
P.S. Zapište sve što ste doživjeli u meditaciji!
