05 Svadba u Kani 23.2.2026.
Tekst za meditaciju: Ivan 2,1-12.
Predodžba mjesta: Isus se nalazi na svadbi, teško nam je predočiti židovsku svadbu, jer ona se slavila više dana, ali kao i danas svi se natječu da njihova svadba bude najbolja. Treba zamisliti i gledati to bogatstvo hrane i pića, radost i veselje. Pođi s Isusom na tu svadbu, budi s njima veseli se i pij. Primijeti i jedno lice koje je zabrinuto, ona je majka Marija, ona vidi što drugi ne vide, ne veseli se više nego je uznemirena i dolazi k Isusu, približi im se i prisluškuj razgovore među likovima. Slušaj što govore, gledaj što rade!
Prva Točka: „Trećeg dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!«“ – Ivan nam ukratko opisuje radnju. Isus je u Kani Galilejskoj na svadbi, tamo je njegova majka i učenici s njim. Na svadbama su dvije vrste ljudi, oni koji zabrinuto poslužuju i oni koji bezbrižno uživaju. Jedino majka Marija primjećuje nešto što drugi ne vide, ona je majka, a majke često primijete što ni jedno budno oko ne bi moglo vidjeti. Njezino budno oko se ne zaustavlja samo na veselju i druženju nego prati i poslužitelje čija lica pokazuju uznemirenost, i kao brižna majka pita: Što je? Poslužitelji joj povjeravaju problem koji imaju. I ona ne čeka nego odmah ide do svoga sina da mu kaže za problem u kojem se mladi bračni par našao. Ali Isus kao da ne mari za te sitne stvari, on ima veće stvari na pameti od jedne svadbe. I čini se kao da odbija poslušati svoju majku, čak nam se i njegov odgovor čini uvredljivim: „Ženo što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!“ Upravo ovdje u ovom odlomku vidimo zašto se mi molimo majci Mariji, ona nas zagovara kod svoga sina. Ona moli za nas! Ona vidi i čuje naše nevolje! Njoj je stalo, ona se brine!
Druga točka: „Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!« A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha. Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu.“ – Iako je Isus odgovorio, na prvi pogled, onako grubo prema Mariji. Ona sa velikom vjerom u svoga sina hrabri poslužitelje da učine što god Isus od njih traži. Velika je to molba, pogotovo što ne znamo što će Isus tražiti da naprave. Isus ima čudan zahtjev: „Napunite posude vodom!“ A još čudniji zahtjev tek slijedi: „Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.“ Da sam ja poslužitelj ne bi se nikada usudio to napraviti. Ali za svako čudo je potrebna vjera koja nadilazi naš ljudski razum. Ljudski razum ne može razumjeti zašto, ni kako, ali može i mora vjerovati da je Bogu sve moguće. Ne znam od kud im toliko povjerenje u Isusa? Ali zato i mi molimo: „Gospodine umnoži našu vjeru!“ To je molitva i milost koju stalno moramo moliti od Gospodina.
Treća točka: „Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.« Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana.“ – Ovo čudo se događa po zagovoru majke Marije, i u Ivanovu evanđelju je prvo čudo koje Isus čini. Zato se mi katolici utječemo majci Mariji i molimo je da nas uvijek zagovara kod svoga sina, jer On ne može odbiti njezine molitve. Ovaj događaj nam je dan vjerujemo u zagovornu molitvu, ne samo naše majke Marije, nego i svih svetaca kojima se molimo da nas zagovaraju kod Gospodina, jer znamo da Bog sluša molitve svojih svetih, ali i naš molitve. I po uslišanju naših molitve znamo da je Bog s nama, i da Bog postoji. Sjeti se nečega što si molio od Boga i sjeti se kako je ta molitva bila uslišana. To je bio tvoj susret sa Svetim.
Na kraju meditacije:
Razgovor. Treba da mislim na Krista, našega Gospodina, kao prisutna, raspeta na križu, i da započnem razgovor s njime te ga pitam kako je on, mada je Stvoritelj, prihvatio to da se učini čovjekom te je od vječnog života dospio do vremenite smrti, da tako umre za moje grijehe. Isto tako, gledajući sebe, treba da se pitam što sam učinio za Krista, što radim za Krista, što treba da odsada učinim za Krista. I videći ga takva i tako razapeta na križu, zaći ću u misli koje mi se prikažu.
Završiti sa molitvom “Oče naš”!
P.S. Zapište sve što ste doživjeli u meditaciji!