U meditaciji prolazimo odabrani biblijski tekst riječ po riječ, misao po misao. Prepuštamo se djelovanju riječi: promatramo, slušamo, vjerujemo. Zaustavljamo se na dijelovima teksta koji nam više govore. Prepuštamo se snazi riječi, bez žurbe, ustrajno i mirno. Nije potrebno sve proći što smo predvidjeli za meditaciju. Važno je nutarnje kušanje. Ostajemo kod pojedine misli, riječi, prizora sve dotle dok nalazimo nutarnju duhovnu hranu. Prepuštamo se da nas vodi nutarnje nadahnuće koje je pod vodstvom Duha svetoga.
Molim za milost, za ono što želim, što hoću postići u ovoj meditaciji. Na primjer: molim da mi Gospodin progovori u tekstu; da ga susretnem; da ne budem gluh na njegov poziv, nego da budem raspoloživ i poslušan; ili da prepoznam što mi odabrani tekst poručuje za moj život.
Došli smo sa željom, nešto želimo, ili možda ništa posebno. Jednostavno želimo dati svoje vrijeme Bogu. Tu smo poput onog priprostog čovjeka iz Arsa koji sjedi na dnu crkve u tišini, i kad ga sv. Župnik Ivan Vianney pita što tu radi, odgovara: Ništa, ja ga gledam i On me gleda! To ukazuje na vrijednost naše prisutnosti i upućenog pogleda Gospodinu.
Razgovaramo s Gospodinom ili još bolje slušamo što na to govori, što nam želi reći danas po svojoj Riječi.
Ne smijemo se bojati rastresenosti. Ona nas uvijek prati u molitvi. Važno je da se uvijek vraćamo na tekst, na misao, u meditaciju.
Tu su uključene tri moći naše duše: pamćenje, razum i volja.
Pamćenjem se sjećamo ne nečega što smo zaboravili pa se nekako pokušavamo sjetiti. To ovdje u meditaciji znači učiniti prisutnim Onoga koga je naše srce zaboravilo i zaboravlja zbog zasutosti drugim „brigama“ koje smatramo „važnima“ u svom životu. Gospodin nam želi progovoriti i uputiti svoju riječ.
Razumom prihvaćamo tu riječ, nastojimo je shvatiti, uspoređujemo je sa svojim životom, važemo povlačimo praktične zaključke.
Voljom i svojom afektivnošću nastojimo to doživjeti kao dio svoga života, sve se to nas tiče, jer smo tu prisutni te osjećamo i suosjećamo s osobama koje susrećemo i s riječima koje su tu izrečene. Volja osjeća poticaj da zauzme konkretan stav i povuče ispravan potez za život u kojem treba na djelu ostvariti ono što u meditaciji doživi kao poticaj i pobudu.
Tekst proživljavamo u svojoj nutrini. Dajemo Bogu vrijeme, slušamo na trenutak. Ostajemo na jednoj misli sve dok osjećamo da nas hrani, a onda prelazimo na drugu. Ostanimo uz one riječi koje nam govore i okupljaju našu pažnju. Njih trebamo upijati kao zemlja žedna i bezvodna. Trebamo ih ponavljati i tako postajati svjesniji osjećaja koje u nama bude.
Meditacija nas potiče na praktični korak, na budnost srca, na osluškivanje pokreta koje Duh Božji u nama potiče kad dopuštamo da nas zahvati njegova riječ.
p. Mirko Nikolić
