Kako su Zamećani obranili crkvu
Dana 26. veljače 1924. radila je Komisija za razgraničenje između Italije i Jugoslavije. Složni Zamećani, na znak su se zvona okupili u velikom broju kod crkve, a posebno žene, zahtijevajući energično od komisije da se granica povuče prema željezničkoj pruzi i da se oslobodi zametska crkva i niz kuća u pravcu juga do željezničke pruge. U tom snažnom nasrtaju zametskih žena komisija je udovoljila zahtjevu Zamećana. (Josip Ćiković, 85 godina škole Zamet, str. 33)
Narod pred crkvom
Obrana crkve 1924
Jedan anonimni kroničar, vjerojatno sudionik tih događaja, zabilježio je slijedeće:
“Poslije prvog svjetskog rata 1918. god. naši krajevi tamo do Bakra ostali su pod okupacijom Italije. God. 1923/24 po Rapalskom ugovoru, morala je Italija evakuirati neka mjesta. 28. siječnja 1924. prvi puta je jugoslavenska vojska došla u Zamet. Nakon toga postavljale su se oko Zameta, kao i ispod Kastva vrlo neprirodne granice. Zamet je bio jednim dijelom pod Jugoslavijom, a jednim dijelom sa Kantridom pod Italijom. Kad se doznalo da će doći komisija za razgraničenje, ljudi su to napeto očekivali. Bilo je oko jednog sata popodne kada su se djeca i žene vraćale iz tvornica kamo su svojima nosile objed. Vidjele su talijanske i jugoslavenske časnike, a s njima i civile. Odmah se znalo da je to komislija. Išle su žurno pred njima i usput obavještavale, brže bolje ljude po kućama. Pošto je ta komisija sve više prilazila gore od Kantride, skupilo se brzo oko njih dosta ljudi. Žene, djeca, ljudi, omladina, sve se to počelo buniti i protestirati, kad su došli do crkve na Zametu. Ni to nije bilo dosta, nego su htjeli i poviše crkve, tako da crkva ostane pod Italijom. Kad su to ljudi vidjeli, počeli su glasno protestirati, vikati i tjerati komisiju. Muški su se malo bojali, ali su zato ženske bez straha nastupale: “Naša je crkva, mi smo je podigli, mi smo je sagradili, nosite se, nosite se odavde!” I komisija je otišla. Od naših u civilu bio je general Milić i dok. Cukar. Sada istom kada su otišli, organiziralio se po cijelom Zametu, jer se znalo da će sutra komisija opet doći. Dogovorili su se: kada zvono zazvoni, da svi pritrče i nađu se na okupu. Tako je i bilo. Na glas zvona sve je trčalo pram crkve. Ali ovaj put sa komisijom došla je vojska i karabinjeri, te postavili kordon da ljudi ne mogu dolaziti blizu. Ali ljudi, osobito žene i omladina skakali su preko, vikali i prijetili neka se granica postavi niže da crkva ostane naša, a u rukama su držali kamenje i što je tko dohvatio. Tada je počela vojska, osobito karabinjeri, tjerati narod i lijevo i desno, udarat kundacima, mladiće vući za kosu itd. Narod nije popustio, osobito žene, muškarci su bili malo više otraga. Htjeli su uzeti cestu koja prolazi ravno kraj crkve. “Nećemo tu granice, nikad nije tu bilo granice, mi ćemo vam pokazati gdje je stara riječka granica”, vikali su. Komisija je pristala da im pokažu i oni su ih vodili dolje po putu do iznad željezničke pruge, i tu su postavili granicu.” (arh. župe)
Crkva sa sokolom
Ivo Jardas u svom Zborniku Kastavštine (str. 311) taj je događaj po kastavsku opisao:
“Komiišijon, Talijani i naši, stavjal je konfini tisuće devet sto dvajsetega leta. Zamećanki su udrile s kamenen i navraćale kumišijon se do štriki, po koj re železnica. Tako su zamecke ženske škapulale od Talijani školu, sokolanu, crekav i pećinu.”
U zametsku crkvu rado je navraćao prolazeći kroz otuđenu Rijeku iza razgraničenja u svoj Kastav poznati prvoborac za narodna prava hrvatskoga puka u Istri prof. Vjekoslav Spinčić. Taj dični starac prekaljeni narodni borac sa ponosom bi spominjao kako su zametske žene svojom odlučnošću spasile crkvu sebi i svojem potomstvu. (arh. župe)
U spomen tog razgraničenja 1924. kad se Zamet odupro Italiji, pred crkvom je 1. ožujka 1925. otkriven spomenik, koji je tjekom drugog svjetskog rata srušen i do danas nije obnovljen, premda ovaj događaj snagom svoje poruke može biti na vječni ponos ne samo Zameta, već čitave Hrvatske.
Sokolski spomenik 1924
Uredio p. Luka Rađa, SI, u rujnu 2000.
