Promatramo grijeh Adama i Eve, dozivajući sebi u pamet koliko su vremena zbog toga činili pokoru, a kolika je pokvarenost ušla po njemu u ljudski rod pa su toliki ljudi otišli u pakao. Velim da treba sebi dozvati u pamet drugi grijeh, tj. grijeh naših praroditelja: pošto je, naime, Adam bio stvoren u Damaščanskom polju i stavljen u raj zemaljski te pošto je Eva bila stvorena od njegova rebra, njima je bilo zabranjeno da jedu od drveta znanja dobra i zla, a oni su jeli i tako sagriješili; zatim su bili obučeni u odijelo od kože pa protjerani iz raja te su, bez prvotne nevinosti, koju su bili izgubili, cijeli svoj vijek proveli u veliku trudu i u teškoj pokori. To treba pomno razmotriti razumom, služeći se u pojedinostima više voljom, kako je rečeno.
Pripravna molitva: molimo milost u Boga da ne budemo zatvoreni prema njegovoj ljubavi, da priznamo svoje grijehe i prihvatimo Božje milosrđe koje nam dolazi sa stabla života, a to je Kristov križ, a plod toga stabla je Njegovo Tijelo.
Tekst za meditaciju:
Knjiga Postanka 1, 27-28. 2, 15-17. 3, 1-24.
“Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: “Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!”
Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: “Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!”
Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: “Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?” Žena odgovori zmiji: “Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: `Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!`” Nato će zmija ženi: “Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.”
Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače. Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu. Jahve, Bog, zovne čovjeka: “Gdje si?” – reče mu. On odgovori: “Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih.” Nato mu reče: “Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?”
Čovjek odgovori: “Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.” Jahve, Bog, reče ženi: “Što si to učinila?” “Zmija me prevarila pa sam jela”, odgovori žena. Nato Jahve, Bog, reče zmiji: “Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” A ženi reče: “Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom.” A čovjeku reče: “Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio _prah si, u prah ćeš se i vratiti.” Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima. I načini Jahve, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odjenu. Zatim reče Bog: “Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!” Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet. Istjera, dakle, čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao – da straže nad stazom koja vodi k stablu života.”
Na kraju meditacije:
Razgovor. Treba da mislim na Krista, našega Gospodina, kao prisutna, raspeta na križu, i da započnem razgovor s njime te ga pitam kako je on, mada je Stvoritelj, prihvatio to da se učini čovjekom te je od vječnog života dospio do vremenite smrti, da tako umre za moje grijehe. Isto tako, gledajući sebe, treba da se pitam što sam učinio za Krista, što radim za Krista, što treba da odsada učinim za Krista. I videći ga takva i tako razapeta na križu, zaći ću u misli koje mi se prikažu.
Zapisati na kraju što sam doživio u pojedinim riječima koje sam čitao!
