Nadgrobni govor za p. Danijela Koracu, 26. rujna 2015. (D. Renić)
Ožalošćena rodbino i prijatelji, draga braćo i sestre,
Opraštamo se danas od dragoga nam patra Danijela Korace, isusovca, svećenika i redovnika koji je, okrijepljen otajstvima vjere, iznenada u Gospodinu preminuo u utorak 20. rujna u 38. godini života, 19. godini redovništva i devetoj godini svećeništva.
Pater Danijel Koraca rodio se u Rijeci 24. travnja 1978. godine u obitelji majke Dragice rođ. Brkić i sada već pokojnoga oca Ivana. Nekoliko godina kasnije rodila se i sestra Denis. Nakon završene osnovne škole u rodnome gradu, stupio je kao isusovački kandidat u Sjemenište “Augustin Bea” na Fratrovcu. Po svršetku Nadbiskupske klasične gimnazije ušao je 1997. u Družbu Isusovu. Slijedila je redovita isusovačka formacija: dvije godine novicijata u Splitu, studij filozofije u Zagrebu, dvogodišnja pastoralna praksa na župi sv. Ignacija u Sarajevu, gdje je osobito pomagao žrtvama mina, te studij teologije ponovno u Zagrebu. Ondje je kao bogoslov vrlo uspješno uređivao list Ignacijev put.
Zaređen je za đakona 2006. godine na Jordanovcu po rukama mons. Valentina Pozaića, a za svećenika ga je 23. lipnja 2007. u Zagrebačkoj katedrali zaredio uzoriti kardinal Josip Bozanić. Prvu svećeničku službu obavljao je kao župni vikar u župi Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, da bi 2009. bio poslan na studij liturgike u Rim, na Papinski liturgijski institut Svetog Anzelma. Ondje je magistrirao 2011. i doktorirao 12. siječnja ove godine s tezom o liturgijskom pokretu u Hrvatskoj. Kao liturgičar osobito je bio radostan da je mogao biti ceremonijar samom papi Franji za Papina posjeta isusovačkim ustanovama u Rimu.
Nakon studija, p. Danijel je još neko vrijeme ostao u Rimu, vršeći službu ministra u Kolegiju sv. Roberta Bellarmina, a zatim se uoči Cvjetnice ove godine vratio u domovinu. Postao je član isusovačke odgojne zajednice “O. Ante Gabrić” na Fratrovcu, u kojoj je od rujna preuzeo službu duhovnika. Na Filozofsko-teološkom institutu i Filozofskom fakultetu Družbe Isusove počeo je predavati predmete iz liturgije i sakramentalne teologije. Imenovan je i generalnim tajnikom Fakulteta.
Često je bio pozivan da drži trodnevnice, predavanja i duhovne obnove, i to je spremno prihvaćao. Volio je biti s ljudima pa je s oduševljenjem bio prihvaćen i od mladih, i od starih gdje god je pastoralno djelovao. Ranije je bio duhovni asistent Zajednice kršćanskog života, a od ove jeseni ponovno je preuzeo duhovno vodstvo Akademskog zbora Palma. Zbor mu je bio prirodni ambijent jer je silno volio pjevati. Kao da još čujemo njegov zvonki i jasni tenor kako u solo dionicama ispunja svodove Bazilike.
Od dječačkih dana Danijelovo je iskustvo Božje prisutnosti bilo vezano uz liturgiju. Ovako je to opisao: “S radošću se sjećam svoga prvog svjesna prisustvovanja misi. Otac me je držao u naručju, a zbor je pjevao pjesmu ‘Kriste, ta ljubav tvoja nema kraja, nema broja.’ Te su mi se riječi duboke usjekle u pamćenje, kao i prvi dan vjeronauka. Nona Antica me dovela u župnu kuću. Vrata nam je otvorio tadašnji župnik p. Ante Vukoja. Imao je pregaču na sebi i šalio se da je nosi da mu lopta ne prođe između nogu dok brani. I od toga dana redovito sam dolazio na vjeronauk i misu.”
Da, Danijel je iznad svega cijenio ljudsku iskrenost i jednostavnost, a i sam je takav bio. Čini mi se da je imao dar svaki komplicirani posao i zadatak učiniti jednostavnijim čim bi ga dotaknuo. Nosio je u sebi nešto dječačko, nešto što je netaknutim sačuvao od onih prvih fratrovačkih dana. Dječačko u druženju, dječačko u raspoloživom služenju, dječačko u odanosti svojoj obitelji, dječačko u pobožnosti. Blage i vesele naravi, velikodušan, društven, razborit i vješt organizator, povjerljiv i pouzdan subrat, tko ga ne bi poželio u svojoj sredini!? Zato smo vijest o njegovoj iznenadnoj smrti primili s nevjericom, a zatim osjetili kako je nastala jedna praznina u našoj zajednici, na fakultetu, u našim srcima.
Iz ljudske perspektive teško nam je shvatiti zašto je njegov svećenički i ljudski put na zemlji bio tako kratak. Iz perspektive vjere shvaćamo da je Otac Nebeski htio zaustaviti vrijeme i sačuvati upravo ovakvu sliku mladog svećenika u našem spomenu. Kroz ove protekle godine Danijel je, kao redovnik, vlastitim primjerom krasno oslikao što znači bratsko zajedništvo, prijateljstvo u Gospodinu i apostolska raspoloživost. Kao svećenik, podsjeća nas na neizmjernu vrijednost svake svete mise, koja bi—da je i jedna jedina—ispunila smisao sakramenta svetoga reda. Podsjeća nas na vrijednost sakramenta pomirenja, jer je svakom ispovijedi uskrisivao grešnike iz duhovne smrti u milosni život. U tom smislu, on je Očevo poslanje uvelike ispunio, postigavši silne duhovne plodove za sebe i bližnje.
Danijel je svoju kratku autobiografiju povodom svećeničkog ređenja završio ovim riječima: “Što još mogu reći nego jedno veliko HVALA svima vama koji ste na bilo koji način utkani u povijest moga zvanja.” I mi možemo istom riječju uzvratiti njemu i Stvoritelju Nebeskom koji nam ga je dao. Iako tužni što se naše zemaljsko druženje završilo tako naglo, zahvalni smo Gospodinu što smo ga mogli poznavati i s njime dijeliti ovaj dio naše zajedničke povijesti. Hvala ti, Danijele, za prijateljstvo i svjedočanstvo vjere! Doviđenja, u nadi, do onog vječnog uskrsnog liturgijskog slavlja u zagrljaju Trojstvene Ljubavi!
Pokoj vječni daruj mu Gospodine! I svjetlost vječna neka mu svijetli!
Prijatelj, brat, svećenik isusovac – Danijel Koraca, propovijed na misi zadušnici, p. Sebastijan Šujević
Sjetim se često Danijela i sebe kako smo se uvijek radovali putu na Kvarner, i onog posebnog trenutka kada se prođe tunel ‘Tuhobić’ i otvori se široki horizont – more, sunce, za nas naš mali dio svemira kojeg smo doživljavali kao raj na zemlji, preslika raja… i sad smo okupljeni ovdje, prijatelji njegovi, mnogo njegovih prijatelja – zapravo nema tko od nas nije sad njegov svjedok pšred Gospodinom. I imamo što svjedočiti.
Ove dane mi titraju u srcu ove riječi našega Gospodina iz prispodobe o talentima: „Reče mu gospodar: ‘Valjaš slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’“ (Mt 25,21) Te ti riječi, Dane, upućuje Gospodin sada. Čvrsto vjerujem.
Draga teta Dragice, Denis, nona Antice, Danijel je bio prije svega sin, brat i unuk. Bio je poseban i na poseban vas je način nosio u srcu. Ono što sam primjetio kod njega, a kasnije i kod sebe i počeo primjećivati kod drugih jest jedna istarska nit – mirnoća, jendostavnost a temperamentnost. Brižno i jednostavno Danijel vam je donosio jansoću i mir, sigurnost i ljubav, posebno u trenucima koji su bili izazovni. Dragice, vi ste mu pokazivali svoju ljubav na svoj način i brižno mu pripremali specijalitete. Danijel je volio pojesti dobar biftek, a volio je i nonine njoke. Danijel je bio čovjek gozbe, volio je gozbe. To je valjda u naravi svećenika, usađeno da voli gozbe prema onoj nebeskoj Gozbi koju navještamo i toliko željno iščekujemo. Posebna je prilika bila slagane drva kod vas u kostreni, u više prilika bilo je to okupljanje prijatelja od kojih su svi ovdje – p. Mirko, Mate, Damir… a i ti Edi kad si se ono bio vratio… Na ovo sve Gospodin ti, Danijele, kaže: „Valjaš slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!“
Danijel mi je bio prijatelj i svećenik, takvog ga znam. Uvijek spreman za braću. Tolikima je pomogao intelektualno i duhovno, oko radova, diplomskih, magisterija… mnoge podržao da izdrže, da ustraju u svećeništvu, na tome mu hvala. Bio je kapelan u Palmi. Župnik se uvijek mogao čvrsto osloniti na njega. Vodili smo mlade i pokušavali na razne načine surađivati i donositi im Krista. Vodio je zbor u Palmi i nas tu uvodio da budemo uprisutnjivatelji Gospodina. Kad je netko od nas bio u nedoumici oko liturgije, ili oko prava, posebno oko ženidbe ili ispovjedi – znalo koga će se zvati – Danijela! Jače smo se sprijateljili na studiju u Rimu, on na liturgiji, ja na fundamentalnoj. Zafrkavali smo se za kile, obojica smo imali pomalo problema s kilama, pa smo briuli i o tijelu, treninzi – trčanje na Cirkus Maximusu ili Vili Borhgese, znat će rimski studenti. A znali smo nakon dobrog treninga i nagraditi finom večerom… A posebna je tema svećeništvo. Koliko razgovora, istraživanja, traženja avanture svećeništva, tog otajstva nas svećenika kojeg žemo valjda shvatiti u punini gore kad se sretnemo s Njim. Modrave – kamp za mlade – bio je trenutak jakog doživljaja svećeništva. Zatim Duhovne vježbe koje smo prije jedno tri godine zajedno nimali tu u Opatiji, spremali se zajedno, molili, klanjali se Gospodinu i dobili zauzvrat obilje milosti, odvažnosti, jasnoće o snazi i vlasti svećenika: svećeničke pomazane ruke. Najjače vježbe dosad. I želja – biti svet svećenik, može se i to hoćemo: bitri sveti svećenici! Toliko molitve i želja za našu Provinciju: ovo bi mogli ovako, ovo onako… Na ovo sve Gospodin ti, Danijele, kaže: „Valjaš slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!“
Sjetimo se te prispodobe o talentima. Svatko od nas dobiva neke talente, živi s njima i onda dolazi Gospodinu. Danijel dolazi Gospodinu s pregršt umnoženih darova, nabrojat ću samo neke: finoća, jasnoća, tvrdoglavost, upornost, velikodušnost, darežljivost, požrtvovnost, sebedarje, samoprijegor, pouzdanost, vjernost, istinitost, strpljivost, razboritost, oprost… Na sve te darove Gospodin ti, Danijele, kaže: „Valjaš slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!“
I sada kada bi nam Danijel nešto mogao reći, čujem ove riječi Kristove iz evanđelja neki dan čitanog: Revni budite, obratite se! I radujte se jer su vam imena upisana na nebesima. Dragi, Danijele, natapaj se sada u ljubavi Nebeskog Oca i zauzmi se za nas! Radujemo se susretu na Nebeskoj Gozbi!
p. Sebastian Šujević SJ
Slike s pogreba su OVDJE.
Pogreb p. Danijela Korace
