Utemeljenje župe Srca Isusova – Zamet 1998

Koncem godine, točnije 22. studenog 1998. Zamećani su proslavljali utemeljenje župe Srca Isusova, čije područje je nastalo dijeljenjem dosadašnje župe sv. Križa. Bila je to davna želja Zamećana, ali i prijeka pastoralna potreba, budući da se prigradski Zamet sa Srdočima trajno širio i naseljavao novim stanovnicima. A osim toga prolaskom riječke prometne zaobilaznice, područje je i fizički razdijeljeno na dva dijela.

Uoči svečanosti priređena je u svetištu crkve izložba fotografija i dokumenata iz vjerskog života Zameta. A na sam svečan dan, s pročelja zametske crkve visjela je hrvatska zastava, baš kao i na dan svog blagoslova koji je 30. travnja 1913. Svečanu je misu predvodio riječko-senjski nadbiskup Anton Tamarut, uz koncelebraciju svoga tajnika, novoimenovanog župnika p. Mirka Vukoje, te provincijala hrvatske provincije Družbe Isusove p. Franje Pšeničnjaka.

Nakon što je pročitan dekret o utemeljenju župe, te pastirskih riječi oca nadbiskupa, svoje čestitke je izrazio i predsjednik mjesnog odbora Zameta gospodin Gall. A na koncu svečanosti nazočnima je br. Franjo Štefić iznio i kratki povjesni osvrt vjerkog života na Zametu.

DANAS KAD POSTAJEMO ŽUPA …

Govor brata Franje

Govor brata Franje

Ustanovljenje zupe, 1998, govor br. Franje

Danas proslavljajući utemeljenje župe Srca Isusova na Zametu, zahvalni Bogu za obilje njegovog blagoslova kroz svu našu prošlost, s poštovanjem i ponosom se sjećamo događaja i osoba koji su se utkali u duhovni identitet Zameta.

Sjećamo se vjeroučitelja u zametskoj školi vlč. Josipa Aničića koji je 1907. god. dao inicijativu za gradnju crkve, što je svim žarom podržao Fran Rubeša, najznačajniji kulturno-vjerski preporoditelj kojeg je Zamet imao. On je kao ravnatelj novootvorene Pučke škole na Zametu, i njen prvi vjeroučitelj, shvatio nužnost snažnije crkvene prisutnosti u ovomo kraju, kako bi narod ukorjenjen u duhovnim vrijednostima mogao civilizacijski napredovati, ali i očuvati hrvatski identitet. Organizirao je odbor za gradnju crkve i pokucao na mnoga vrata tražeći materijalnu pomoć. No, nije tek bio činovnik i mecena, nego je i primjerom pokazivao svoju duhovnu veličinu, vodeći crkveni pjevački zbor, te svojim javnim nastupima promičući kršćanske vrijednosti.

Zahvalni smo i njegovoj supruzi gospođi Berti, koja se kroz dugi niz godina brinula za uređenje crkve, ali i za njen prijedlog da se crkva posveti upravo Srcu Isusovu.

Neizbrisiva će ostati i imena malih ljudi, Zamećana koji su dajući svoj udovičin dar, davali sve za svoju crkvu. Tako na popisu onih koji su dali svoj prilog, 1907. god., na dan kad se postavljao kamen temeljac, čitamo imena: Jugo Ivan, Jurčević Josip, Jagodnik Franjo, Ivančić Ivanka, Lenac Mate, Srdoč Mate, Kinkela Vinko … i mogli bi smo u tako nedogled. Sve do danas nižu se imena onih koji su ljubavlju privrženi svojoj zametskoj crkvi.

Zacjelo se, događaj bez premca zbio na Zametu 30. travnja 1913. kad je crkva blagoslivljana. Evo kako su o tom izvjestile novine:

“U predvečerje oglasiše svečanost pucanjem iz mužara i zvonjenjem. Na sam je dan osvanulo mjesto ukrašeno zastavama, sagovima i zelenjem. Glazba pođe u susret udruzi sv. Mihovila iz Rubeši i dopratila je sviranjem u crkvu. Kasnije je do početka blagoslova koncertirala pred crkvom. Svijeta je bilo iz mjesta i okolice vrlo mnogo. … Za vrijeme je mise pjevao skladno mješoviti zbor društva “Sloge” iz Zameta. Pratio ga je na harmoniju profesor g. Ivan Sprahman iz Kastva. Zborom je ravnao inžinjer g. Jaroslav Kopecky iz Zameta. Poslije je podne bio vrtni koncert Jelačićeva glazbe u vrtu g. Jakova Finderla.”

Ipak, događaj koji je najdalje odjeknuo, i do danas Zamet čini svjetlom na gori, koje naraštajima pokazuje kako svoje voli, jest događaj iz veljače 1924. godine, kad je komisija za razgraničenje između Italije i Hrvatske htjela povući granicu poviše crkve, s namjerom da crkva pripadne Italiji. Tada se Zamet digao na noge. Osobito žene, koje su revnošću i žarom, kakvu se može imati samo prema svetinjama, nasrnule na vojsku vičući: “Naša je crkva, mi smo je podigli, mi smo je sagradili, nosite se, nosite se odavde!” I morali su. Granica je premještena dolje do pruge, a Zamet i njegova crkva ostali su hrvatski. Na spomen tog događaja podignut je spomenik tu ispred crkve, koji je tjekom drugog svjetskog rata uklonjen, i do danas nije vraćen.

Najstariji Zamećani još uvijek se sjećaju prvih svećenika koji su ovdje misili: vlč. Julije Lazić, vlč. Aleksandar Superina, vlč. Franjo Ljubičić, vlč. Josip Šojat, vlč. Mate Loje. A onda od 1958. god. (ravno prije četrdeset godina) redaju se isusovci: p. Edomir Ciko, p. Martin Mihoković, p. Zvonimir Škunca, p. Vinko Mioč, br. Alojzije Košćak… i mnogi drugi. Dio svog života s nama su provela i časne sestre: s. Gizela Subotićanec i s. Kruna Samardžija. Mnoštvo je suradnika, prijatelja i podupiratelji koji su se utkali u neprekidni duhovni rast Zameta, sve do ovog uzrasta danas, kad postajemo župa.

Sa zahvalnošću mislimo danas na sve njih, svjesni da je ovo samo kruna svega što su oni učinili, ispunjenje davne želje da crkva Srca Isusova postane župna crkva. (Našli smo zabilježeno da su još 1924. god. zamećani pisali molbe da im crkva postane župnom).

Danas slavimo završetak jednog ustrajnog nastojanja, ali smo i pred novim početkom. U granicama naše župe živi desetak tisuća stanovnika, od kojih je njih oko osam tisuća koliko toliko povezano s crkvom. Nedjeljom ih na misu dolazi oko dvije tisuće, a vjeronaukom u školi obuhvaćeno je šest stotina djece. Za sve njih se svakodnevno izmjenjuju susreti: osim rada u školi, u župi održavamo vjeronauk i molitvu za ministrante, katekumene, srednjoškolce, studente i mlade djelatnike; svakog tjedna imamo biblijski sat i klanjanje. Okupljamo i dvije Zajednice kršćanskog života, kao i mlade za koje smo upriličili tečaj sviranja. Imamo Župno pastoralno, ekonomsko i liturgijsko vijeće, te dječiji zbor i zbor odraslih.

Osim za duhovno područje, skrbili smo i za materijalne potrebe naše crkve. Sagrađen je župni stan, uređena vjeronaučna dvorana, a crkva svojim nutarnjim i vanjskim izgledom zavrijeđuje pridjev najljepše građevine na Zametu. Jedan od pokazatelja žive Božje prisutnosti u našem radu je i pet svećeničkih, odnosno redovničkih zvanja.

Danas na ovaj svečani dan, osamdesetpet godina od blagoslova crkve, od vremena od kako Srce Isusovo dođe baciti oganj na Zamet sa željom da sve zahvati, mi ovdje sabrani, osvjedočeni u nezaustavno širenje Božanske ljubavi, izmijenimo si čestitke: čestitamo župljanima nove župe, Nadbiskupiji Riječko Senjskoj koja s nama dijeli radost, svima koji su nas kao živu crkvu vodili i bodrili do ovoga dana. A za sve budi hvaljeno i slavljeno Presveto Srce Isusovo.

Zamet, na blagdan Krista Kralja, 22. studenog 1998.

Ustanovljenje župe, p. Mirko i nadbiskup Tamarut, i provincijal DI p. Pšeničnjak

Ustanovljenje župe, p. Mirko i nadbiskup Tamarut, i provincijal DI p. Pšeničnjak

Ustanovljenje zupe, 1998,  župnik p. Mirko Vukoja, biskup Antun Tamarut i provincijal DI, p. Pšeničnjak

Ustanovljenje župe - ministanti

Ustanovljenje župe – ministanti

Ustanovljenje zupe, 1998, ministranti

Osnivanje župe - pred crkvom

Osnivanje župe – pred crkvom

Ustanovljenje zupe, 1998, pred crkvom

Osnivanje župe - u dvorani

Osnivanje župe – u dvorani

Ustanovljenje zupe, 1998, u dvorani

osnivanje župe - Franjo dijeli obroke

osnivanje župe – Franjo dijeli obroke

Ustanovljenje zupe, 1998, br. Franjo dijeli obroke!