Da istinski osjećamo s Katoličkom vojujućom Crkvom, kao što bismo morali, držimo se slijedećih pravila.
Prvo pravilo. Odloživši posve svoj vlastiti sud, valja da držimo svoj duh spremnim i pripravnim da u svemu slušamo pravu Zaručnicu Krista, našega Gospodina, a to je sveta naša Mati Crkva hijerarhijska.
Drugo pravilo. Pohvalno govoriti o ispovijedi svećeniku i o primanju Presvetog Sakramenta jedanput u godini, još više svaki mjesec, a još bolje svakih osam dana uz potrebne i dužne uvjete.
Treće pravilo. Hvaliti često slušanje svete mise, a tako i pjevanje, psalme i druge molitve u crkvi i izvan nje, kao i sate raspoređene u određeno vrijeme za sav Božanski časoslov, i za svaku molitvu, i sve kanonske sate.
Četvrto pravilo. Mnogo hvaliti redovnički stalež, djevičanstvo i uzdržljivost, a ne hvaliti toliko ženidbu koliko ikoje od njih.
Peto pravilo. Hvaliti redovničke zavjete, zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće i druga djela savršenosti na koja nismo vezani. A budući da se zavjet tiče stvari koje nas vode do evanđeoske savršenosti, valja znati da se zavjet ne može položiti za nešto što nas udaljuje od savršenstva, kao što bi bio, na primjer, zavjet da će se tko baviti trgovinom ili da će sklopiti brak.
Šesto pravilo. Hvaliti moći svetaca, štujući te relikvije i utječući im se, hvaliti postaje hodočašća, oproste, svete godine, križarske povlastice i paljenje svijeća u crkvama.
Sedmo pravilo. Hvaliti odredbe koje se tiču posta i nemrsa kao što su korizmeni i kvatreni post, postovi uoči blagdana, u petak i u subotu; tako i pokore ne samo unutarnje nego i vanjske.
Osmo pravilo. Hvaliti kićenje i gradnju crkve, a isto tako i slike, i štovati ih prema onom što predstavljaju.
Deveto pravilo. Hvaliti napokon sve crkvene zapovijedi, uvijek spremni da tražimo razloge u njihovu obranu, a nipošto protiv njih.
Deseto pravilo. Treba da budemo spremniji da radije odobravamo i hvalimo i uredbe i savjete svojih poglavara i njihovo ponašanje negoli da ih osuđujemo. Premda, naime, nisu ni sada, a možda ni prije nisu bili kako treba, ipak protiv njih govoriti, bilo u javnim govorima, bilo raspravljajući o njima s jednostavnim narodom, značilo bi prije izazivati ogovaranje i sablazan nego korist. Pa i narod bi se tako ogorčio na svoje poglavare, bilo svjetovne bilo duhovne. Stoga, kao što je štetno pred neukim pukom govoriti zlo o svojim pretpostavljenima u njihovoj odsutnosti, tako opet može koristiti ako se njihove pogreške iznesu pred same te osobe koje ih mogu popraviti.
Jedanaesto pravilo. Hvaliti pozitivnu i skolastičnu nauku; kao što je, naime, pozitivnim naučiteljima, na primjer sv. Jeronimu, sv. Augustinu i sv. Grguru, vlastito više buditi čuvstva, da u svemu i nada sve ljubimo Boga, našega Gospodina, te da mu služimo, tako je opet, na primjer sv. Tomi, sv. Bonaventuri, i Magistru sentencija više vlastito da za naše doba utvrđuju ili objašnjavaju stvari potrebne za vječno spasenje te da se više bave otkrivanjem i pobijanjem svih zabluda i svih varki. I učitelji skolastici, naime, premda su iz novijega doba, koriste se ne samo pravim razumijevanjem Svetog Pisma i spisima onih pozitivnih i svetih naučitelja, već se, budući da su i sami prosvijetljeni i nadahnuti krepošću s neba, pomažu i crkvenim saborima, kanonima i odredbama naše svete majke Crkve.
Dvanaesto pravilo. Moramo izbjegavati usporedbe između nas koji živimo, i onih koji su u boljem životu, jer se čovjek tu nemalo vara; na primjer kad se kaže: ovaj zna više od sv. Augustina, on je drugi ili veći od sv. Franje, to je drugi sv. Pavao po dobroti, po svetosti itd.
Trinaesto pravilo. Da uvijek ostanemo pri istini, treba da za ono što nam se čini bijelim uvijek smatramo i vjerujemo da je crno ako tako izrekne Crkveno Poglavarstvo, u tvrdoj vjeri da je između Krista, našega Gospodina, Zaručnika, i sv. Crkve, Zaručnice njegove, isti Duh, koji nama ravna i upravlja na spasenje naših duša. Po istom, naime, Duhu i našemu Gospodinu, koji je dao deset zapovijedi, upravlja se i ravna sveta naša Mati Crkva.
Četrnaesto pravilo. Premda je živa istina da se nitko ne može spasiti ako nije predodređen za nebo i ako nije u posjedu vjere i milosti, opet valja da vrlo dobro pazimo na način kako o svemu tome govorimo i raspravljamo.
Petnaesto pravilo. Ne smijemo mnogo govoriti o predodređenju kao iz običaja, nego, ako već na koji način ili kadikad padne o tom riječ, neka se govori tako da se priprosti puk ne zavede u bludnju, kao što se koji put događa, na primjer kad se kaže: hoću li se spasiti ili osuditi, to je već određeno te unatoč mojim dobrim ili zlim djelima ne može biti drugačije. I tako omlitave i zanemare se dobra djela koja vode k spasenju i k duševnom napretku.
Šesnaesto pravilo. Na isti način valja pripaziti da se zbog toga što se mnogo i s puno žara govori o vjeri, a bez ikakva razlikovanja i pravilnog objašnjavanja, ne dade puku povod da se ohladi i omlitavi za aktivnost, bilo to prije nego što mu je vjeru oblikovala ljubav, bilo poslije toga.
Sedamnaesto pravilo. Isto tako ne smijemo previše govoriti i isticati toliko milosti da se ne izrodi u otrov koji će uništiti slobodu volje. Može se ipak raspravljati o vjeri i o milosti, koliko je s Božjom pomoći moguće, na veću slavu njegova Božanskog Veličanstva; ali ipak ne tako ni na takav način, osobito ne u naše tako opasno doba, da to bude na štetu dobrim djelima i slobodnoj volji ili da se do njih ništa ne drži.
Osamnaesto pravilo. Premda valja nada sve cijeniti kada tko Bogu, našemu Gospodinu, mnogo služi iz čiste ljubavi, ipak treba da mnogo hvalimo i strah pred njegovim Božanskim Veličanstvom. Nije, naime, samo djetinji strah nešto Bogu milo i veoma sveto, nego također i strah sluge. Kada, naime, čovjek ne može da postigne ono što je bolje i korisnije, tada i on mnogo pomaže da se čovjek oslobodi smrtnoga grijeha; a oslobodivši se ovoga, lako će se izdići i do straha djetinjega, koji je Bogu, našem Gospodinu, nada sve mio i drag budući da je on jedno s Božjom ljubavi.
